Ovo je mračna tajna Kalemegdana koju mnogi ne znaju: Stepenice ispod zemlje vode do mesta ubistava i mučenja! Jedna priča ledi krv u žilama
Na Kalemegdanu se krije građevina obavijena mitovima, zločinima i legendama - Rimski bunar, koji nije ni rimski ni bunar, vekovima podstiče maštu Beograđana, balansirajući između proverene istorije i mračnih priča koje ga svrstavaju među najzagonetnija mesta u gradu.
Tajne Rimskog bunara objavljene su na Fejsbuk stranici "Zanimljiva istorija i geografija", a prenosimo ih u celosti.
- Rimski bunar spominje se još u vreme despota Stefana Lazarevića, kada biograf Konstantin Kostanecki zapisuje da despot za skladištenje hrane kojom se obezbeđuje grad koristi spremište na mestu današnjeg Rimskog bunara. Par vekova kasnije, kroz Beograd i Srbiju prolazi turski putopisac Evlija Čelebija. U svojim zapisima 1660. godine pominje bunar, takođe, kao spremište za žito, dok je u zapisima nekih drugih savremenika opisan kao tamnica.
Oni koji se bave prošlošću, nemaju jedinstven stav kada je izgrađen bunar. Kako to i biva, ide se iz krajnosti u krajnost, jedni kažu izgrađen je pre dve hiljade godina, drugi ga smeštaju na početak 18. veka, u 1717. godinu, kada su Austrijanci osvojili Beograd. Ako se priklonimo ovom drugom mišljenju, onda on nije ni bunar, a nije ni rimski.
Smatra se da je današnji oblik dobio između 1717. i 1731. godine, za vreme rekonstrukcije tvrđave, kao Veliki bunar. Pretpostavlja se da je delo arhitekte Baltazara Nojmana, a poslovima je rukovodio Nikola de Morez, graditelj i oficir koji je kasnije ubijen zbog izdaje upravo u Beogradu. S obzirom da u blizini nije bilo izvora, "bunar" je u stvari cisterna za prikupljanje površinskih voda. Istraživanja pokazuju da su kopači došli do dubine od pedeset metara, udarili u stenu i tražeći siguran dotok vode, nastavili da kopaju bočno prema reci Savi. Ukupna dubina bunara je 60,15 metara, sa prečnikom od 3,4 metra. Dno bunara se nalazi 17 metara ispod nivoa Save. Stepenice su spiralno izgrađene do nivoa vode, sa idejom da se oni koji siđu po vodu, vrate drugim putem, kako bi se mimoišli sa onima koji su došli po vodu.
Pa ipak, ovo je samo racionalni pogled na misteriju Rimskog bunara i samo jedna stranica u knjizi priča o njemu. Neki se i dalje pitaju da li je još u doba Singidunuma napravljen Rimski bunar kako bi legionari imali vodu u svako doba, pa mu iz toga doba potiče i ime - Rimski bunar. Ovo ne zvuči toliko nemoguće, posebno zbog toga što je u to vreme izgrađen i prvi razrađeni sistem vodovoda kojim se Beograd služio sve do kraja 19. veka. Neki idu i dalje, i traže u Beogradu izvore starogrčkog mita o Orfeju i Euridiki, u kojoj se zaljubljeni pevač Orfej spušta u Had kako bi izbavio voljenu, a svojevrsni ulazak u "pupak sveta" je upravo Rimski bunar. A tu je i priča o tome kako je bunar prolazom ispod Save i Velikog ratnog ostrva, naravno tajnim, povezan sa Zemunom i njegovim kulama.
Cisterna na mestu bunara
Ali, krenimo od priča koje donekle možemo da utemeljimo u stvarnosti, a u kojima je Rimski bunar bio svedok burnih događaja. Krenimo od XV veka kada je Kalemegdan bilo uporište hrišćanske Evrope na desnoj obali Dunava u borbi protiv Turaka. Tako je bilo i 1494. godine kad je smederevski paša tokom opsade Beograda, odlučio da potkupi Lovra Iločkog i još 37 Ugara kako bi bez borbe predali Beograd. Ugarski vojvoda Pavle iz Temišvara, kada je saznao za zaveru, razbio je tursku opsadu i brutalno se obračunao sa izdajnicima. Cisterna koja se nalazila na mestu bunara, bila je mesto gde su izdajnici prvo spušteni bez mogućnosti izlaza, a kada su potpunom mraku poludeli od straha, užasa i gladi, bačeni su im noževi tako da su sami sebi presudili.
Vekovima kasnije, u sada srpskom Beogradu, istorija beleži da su u neuspelom atentatu na kralja Milana Obrenovića 1882. godine povezani: Jelena Ilka Marković, Lenka Knićanin i Rimski bunar. Samo par meseci posle proglašenja Milana za kralja, Jelena Ilka Marković, u želji da osveti supruga koji je po kraljevom naređenju streljan posle propasti Topolske bune, pucala je u porti Saborne crkve na kralja, promašila i ranila suprugu oficira koja se tu slučajno zatekla. Kraljev bes je bio ogroman. Iako je tvrdila da nije imala saučesnika i da je atentat organizovala iz ličnih razloga, istraga je pronašla vezu sa Lenkom Knićanin, Jeleninom rođakom i još jednom oficirskom udovicom. Umesto u zatvoru, Jelena i Lenka su zatvorene u Rimskom bunaru, gde su nemilosrdno ispitivne i mučene.
Samo dva meseca pre početka suđenja, Lenka je pod nerazjašnjenim okolnostima pronađena mrtva u ćeliji, a ubrzo je ubijen i vojnik koji ju je čuvao. Jelena je osuđena na smrt, ali je nedugo potom pronađena mrtva u svojoj ćeliji u zatvoru u Požarevcu. Obe misteriozne smrti su kraljevi lekari proglasili za samoubistva. Od metka kojim je Jelena Ilka Marković pucala na kralja napravljena je dijamantska igla za kravatu, koja je danas pohranjena u Muzeju grada Beograda.
I nacisti su za vreme svoje vlasti u Beogradu bili zainteresovani za dubine Rimskog bunara. Nemci su bili prvi koji su obučene ronioce poslali da zarone u Rimski bunar. Postoji priča ih je bilo troje, drugi kažu samo jedan. I u jednoj i drugoj verziji, nikad se nisu vratili iz dubina bunara. Može se pretpostaviti da su dva ljudska skeleta koja su, uz nekoliko životinjskih, pronašli speleoronioci sredinom šezdesetih godina, njihovi posmtrni ostaci.
Kroz priče oko Rimskog bunara uvek provejava i neka ljubavna. Tako je 1956. godine jedan Beograđanin svoju ljubavnicu gurnuo u bunar. Telo nestale žene je tek nakon deset dana isplivalo, a ubica je nađen po tramvajskoj karti pod istim serijskim brojem koji je pronađen i kod žrtve, što je za libretto filma "Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT" iskoristio režiser Dušan Makavejev. Rimski bunar je bio i mesto snimanja filma "Lavirint", Miroslava Lekića.
Kurir.rs/ Facebook